ODLAZAK BEZ POVRATKA
Autor:Biserka Stojić

Dragi čitaoče!

Da nam život sprema nevjerojatne obrate uvjerili smo se gotovo svi. Danas smo veseli, sretni i zadovoljni, a već sutra se dogodi nešto što promjeni sve i cijeli naš život okrene naopačke. Može nam se desiti svašta, razočaranje u ljubavi, gubitak posla, bolest ili gubitak drage osobe. U prvom trenutku, to je ravno katastrofi.

Nespremni smo za takve situacije i šok koji doživljavamo mnogima otežava pravu reakciju u zadanom trenutku. Sve je u ljudskoj vještini snalaženja i mogućnosti prevladavanja određene situacije. Skloni smo reći kako se netko vrlo brzo snašao u teškoj situaciji, kako je posebno jaka osoba i bolje od drugih podnosi ono što ga je snašlo. I sa situacijom rastanka sreli smo se nebrojeno puta. Rastajemo se s prijateljima, obitelji, roditeljima, djecom i svaki taj rastanak je drugačiji. I lako je kad ti rastanci završavaju sretno ponovnim sastankom, kad se netko vrati s puta, sa školovanja, iz bolnice. Najteža je situacija priprema za rastanak i put bez povratka. O tome se šapuće, o tome se ne govori, o tome se priča s čuđenjem ili iznenađenjem. Svaka bolest i svaka smrt je ¨iznenađenje¨.

Jeste li si ikad postavili pitanje zašto?
Pa svi smo rođeni! A normalan završetak života svakog čovjeka je njegova smrt i ona je stvarna činjenica isto tako kao što je stvarna činjenica rađanje. Samo što je situacija obrnuta, rađanje je sastanak, a smrt samo jedan od rastanaka, onaj bez povratka u stvarnom fizičkom obliku. Rađanju se radujemo, slavimo stvaranje novog života. Odlazak sa Svijeta ispraćamo tugom posebno velikom kad su u pitanju naši najbliži, mladi ili djeca. Ne želim zvučati sumorno i ne želim Vam stvarati loše raspoloženje. Ja upravo želim govoriti o životu, životu s velikom slovom Ž i to onom zadnjem njegovom dijelu. Tom dijelu koji treba biti dostojanstven, vedar, radostan, ispunjen do zadnjeg dana, koji treba biti za pamćenje.

Sad se sigurno pitate o čemu ona to govori? Kako se to može postići?
Vjerujte, može, treba i mora, ako želimo promijeniti svoje nazore, ako želimo u sebi ostaviti lijepa sjećanja, ako želimo olakšati i sebi i drugima. Želim Vas provesti kroz moja sjećanja. Ovo što ću ispričati moji su stvarni doživljaji. Možda Vam pomognu da stvari počnete gledati drugačije i da iz svake situacije pokušate izvući najbolje, da svu svoju negativnu energiju pretvorite u pozitivnu. I vjerujte, to se stvarno može. Samo treba htjeti, treba malo truda i nesebičnosti i treba puno ljubavi prema čovjeku.

Pokušat ću odgovoriti na pitanja koja si postavljamo i na koja u određenom trenutku postaju pitanja na koja nemamo odgovora. Ali svi odgovori postoje i svi ih u sebi imamo. Kako ćemo ih savladati ovisi samo o nama i o onima koji su oko nas i koji su nam spremni u tome pomoći. I treba pustiti dušu i srce da govori.

Biserka

Uvod:
Prije svega evo nekoliko uvodnih rečenica. Tko sam to ja? Što to želim ispričati? O čemu se ovdje stvarno radi? Ime mi je Biserka i moj cijeli život je obilježen nekakvom borbom. Borbom u školi, na fakultetu, borbom na poslu, usponima i padovima. Nikada do nečega u životu nisam došla lako. I sve me je to izgleda naučilo jednom drugačijem životu. Kažu da je u meni nevjerojatna snaga no ja toga nisam ni svjesna. Ja naprosto stalno idem naprijed, stalno pokušavam napraviti nešto za nekoga, bilo što, što može makar u maloj stvari ljudima uljepšati život. Imala sam dvije kćerke. E tu počinje ova moja priča. Počinje pred 18. godina kada se jedna moja kćerka, ona starija, tada u dobi od nepunih šesnaest godina teško razboljela.

Tada se postavlja - Pitanje prvo:

Kako savladati šok?

Šok je kao posebno stanje uma. Na njega nikad niste spremni i nikad niste neosjetljivi. Tvoj obrambeni sustav samo može različito reagirati. U mojem je slučaju izvor šoka bilo saznanje o neizlječivoj bolesti moje kćerke. U tom iznenadnom trenutku kad dolazite do saznanja da član vaše najuže obitelji boluje od teške i neizlječive bolesti doživite strašan šok. I kad je to dijete, šok je još veći i jači. Snaga kojom vas pogodi ne može se ničim realnim mjeriti. Čini vam se da vas je netko bacio s četvrtog kata, želudac se u trenu zgrči, noge se odsjeku i ne možete stajati, pozli vam u punom smislu te riječi. Granica nestvarnosti i stvarnosti je nevidljiva. A kako niste u potpunosti svjesni, ne znate niti što bi trebali pitati liječnike ili što bi trebali reći djetetu. Šok stvarno može paralizirati i reakcija može biti iznenađujuća. I onda je dobro kad vam na pamet padne glupost i na pitanje: što mi se najgore može dogoditi? kažete: mogu te ošišati kao Shinead O Connor. (pjevačica ošišana na golo). Kako se takvog što sjetite stvarno nemate pojma, ali pun je pogodak jer skreće misli s problema bolesti na ljepotu i izgled. Posebno još ako pred sobom imate dijete ili mladu osobu. U tom trenutku, javlja se, valjda, nagon majke za obranu vlastitog djeteta. I sreća je kada se čovjek može tako snaći. Borba za opstanak i briga za druge nagna te da i u najgoroj situaciji pokušaš uljepšati stvar i skrenutu misli u suprotnom nekom smjeru.

Nakon prvog šoka postavlja se odmah - Pitanje drugo:

Kako prevladati strah?

Ovo je prva stepenica nakon šoka. Polako postajete svjesni stvarnosti, postajete svjesni da ovo nije san nego prava pravcata stvarnost iz koje nema natrag. Kad pokušate shvatiti što vas čeka dok se upoznajete s bolešću i njezinim tokom, dolazi do stanja neopisivog straha. U sebi vrištite: Ja to neću moći izdržati! I ne možete ući u stan jer vas savlada histeričan plač, jer se tresete kao šiba na vjetru i bojite se susresti s očima djeteta kojemu morate nešto reći i koje morate zaštititi. Tada, ako ste sretni, imate kumu Vesnu, kojoj uletite u stan, koja vam bez razmišljanja otvori vrata i svoje srce da se isplačete i izbacite iz sebe sve svoje strahove iako je i sama prošla kalvariju. I tada uopće nije bitno hoće li vam nešto reći, jer to niti ne treba, već vam je dosta samo da bude tu kraj vas i da imate kome izjadati svoj jad. I tako bezbroj puta kad upadnete u krizu, kad naletite na zid, kad ne znate od očaja kuda i kako dalje. Dobri ljudi su oko nas. U tom trenutku spoznaš. Nisu daleko. Samo treba pružiti ruku i pogledati oko sebe. Iznenadit ćete se da to najčešće nisu vaši dosadašnji ¨pravi¨prijatelji, nego ljudi kraj vas. Ne zatvarajte se u sebe jer strah je strašna stvar. Reći ćete, ja to ne mogu, to je jače od mene. Uhvatiti se u koštac sa strahom se mora i mora ga se savladati ili barem držati pod kontrolom. Mala je i uska nit između šoka i straha. Pustiti osjećajima da izađu van ponekad se mora da bi se oslobodili pritiska koji sputava realno sagledavanje situacije. Susret i sukob sa strahom nije samo jednom jer situacija se iz dana u dan mijenja i borba sa strahom je svakodnevna. Izborili ste se za malo zraka nakon šoka, sukobili se i donekle prevladali strah, tada vas uhvati malodušnosti i samosažaljenje i postavljate si

Pitanje treće:

Zašto baš ja?

Rijetki su oni koji si ne postavljaju ovo je pitanje. U nevjerici pitamo zašto se ovo baš meni događa, zašto je baš mene morala snaći nesreća? to nije moguće! Zašto se od svih ljudi na svijetu ovo događa baš meni, a ne nekome drugom? Tada uopće nismo svjesni da ih je mnogo poput nas, samo što to u ovakvom trenutku mi ne vidimo. Nismo svjesni stvarne situacije. Zagrebimo ispod površine i vidjet ćemo. Oko nas je puno onih koji žive sa svojim nesrećama, a da mi toga nismo svjesni, da to nismo primijetili i nismo znali.
Ustrajanje na samo sažaljenju ne vodi nikuda. Gubite dragocjeno vrijeme i u silnom žaljenju samoga sebe ne vidiš da moraš naprijed, moraš raditi ono što se od tebe očekuje. Sve drugo nema nikakvog smisla. Što prije prestanemo postavljati ovo pitanje i jadikovati nad sobom jadan ja, to je bolje. A ne treba očekivati ni odgovor. Možete shvatiti kako god hoćete. To je naprosto zato jer vi ste ti koji to možete podnijeti! Hoćete li si to predstaviti tako što vjerujete da vas je Bog odabrao da nosite taj križ ili naprosto da je tako moralo biti i da je to vaša sudbina od koje se ne može pobjeći. Kako god vam je lakše prihvatiti - tako vjerujte. Umirite sebe na bilo koji način. To je bitno, jer ćete prestati postavljati pitanje na koje nema odgovora, a može vas izluditi i ostaviti bez snage koja vam treba.
Malodušnost izaziva nemoć i nepravilno rasuđivanje. Zdrav razum postavlja

Pitanje četvrto:

Kako upoznati bolest?

Bolest izaziva pitanja i donosi nešto s čim se svakako moramo suočiti u punom smislu te riječi. Upoznati bolest do njezinih detalja. Ponovo ste na raskršću i postoje različiti putovi. Ako naiđete na liječnika koji vas ni na što ne upozori, onda lutate sami. Liječnik obiteljske medicine, ako se radi još i o rijetkoj bolesti, mora se i sam upoznati detaljnije s bolešću, jer on nije specijalista koji se s nečim takvim sreće svaki dan. On vam je tu da vam pomogne koliko može u rješavanju onog što vam se događa. Nekad, i kod nekog, je dobro odmah reći što je i kakva je bolest. Ali ima nas svakakvih. Kad je u pitanju dijete, ono nije svjesno što je to i kakva je bolest. Taj sav teret nosite vi i želite ga zaštititi. Isto je tako i s nekim osobama koje ne žele znati ništa o bolesti, već teret pada na članove obitelji. Nekad su i liječnici ti koji će reći obitelji, ali ne i bolesniku. Što je bolje? Ne znam. Ovisi o čovjeku i o dobroj procjeni liječnika. Važno je dobiti realnu sliku, bez uljepšavanja ili strašenja situacijom. Prihvaćanje je u svakom slučaju vrlo teško.

A kad se uhvatiš u koštac s upoznavanjem bolesti tada se neminovno postavlja - Pitanje peto:

Koja su moja prava?

Svaki čovjek bez obzira na spol, nacionalnost, vjeru ili boju kože ima sva prava čovjeka, od rođenja do zadnjeg svog udisaja. I ima pravo na svoje ljudsko urođeno dostojanstvo. Ima pravo da se s njim postupa do zadnjeg trena kao sa čovjekom. Ovdje već zapinjemo na sustavu. Prvo, vi nemate pravo na bolovanje za člana obitelji osim ako to nije dijete do određene dobi starosti. Snalazite se u brdu papira, uputnica, recepata, komisija, pomagala. Mora postojati netko tko će vas uputiti na to koja su vaša prava i što trebate poduzeti ako to sami niste u stanju, a vi to najčešće niste. Zaglavite između bolnica u koje morate ići jer tako nalaže sustav i onih u koje želite jer smatrate da su bolje, jer vas tamo ne žele primiti. Sustav je takav. Gubite vrijeme kojeg nemate, gubite energiju koja vam treba. Na razna odobrenja komisija gubite mjesece ili tjedne, a vama je svaki dan, ma kakvi dan, i sat dragocjen. I tada može doći do svakakvih nesporazuma. Vaši su živci na tankoj niti. Nemate sluha za objašnjavanja. Vi trebate pomoć i to odmah. I borite se svim silama da je dobijete. Zato treba uključiti sve članove našeg Društva da se osiguraju sva prava jer čovjek je, bez obzira kako izgledao ili kako se osjećao, i dalje čovjek. To se nikada ne smije zaboraviti.

Sa sustavom se borati morate i izboriti na bilo koji način za svoja prava, a onda se pitate - Pitanje šesto

Kako se ponašati u ovoj situaciji?

Na početku bolesti još su svi s vama dok se krećete u društvu, dok sve možete, dok se raspravlja o tome što vas je snašlo. A onda kako bolest napreduje tako se polako ali sigurno i prijatelji i rodbina osipaju. Osnovni problem je u svima nama. Mi sami sebi postavljamo barijere koje mislimo da ih ne možemo preći. No to nije ništa drugo nego strah od nepoznatog, to je strah od drugačijeg. Naša razmišljanja moramo mijenjati iz temelja. Treba se sabrati i ne misliti tako. U svemu tome jedino je bitno da i dalje osobu vidimo onakvom kakva je bila prije. Ne se fokusirati na kolica, na nepokretne noge ili zgrčene ruke, već naprosto to zanemariti i prihvaćati kao da se ništa nije dogodilo. To nimalo nije lagano, ali je moguće. Gledajmo osobu onakvom kakva je bila, jer ona to i dalje je. Nemojmo pitati: jel' ti mene poznaš? samo zato što ne može više govoriti. Ona je i dalje svjesna, sve vidi, sve čuje i sve osjeća i to je najgore od svega. U tim i takvim situacijama ostaje samo nekoliko ljudi uz vas koji nemaju prepreka, koji i dalje dolaze, razgovaraju, čitaju knjigu, rade na računalu, telefoniraju, pišu poruke ili pisma, kuhaju kavu.

A situacije se i dalje komplicira i u općoj komunikaciji pitate se - Pitanje sedmo

Kako savladati prepreke?

Jer kako napreduje bolest tako je i sve više prepreka i problema koje treba savladati. Prepreke na koje nailazite su različite naravi. Prvo: to su one fizičke naravi, u kojima je najosnovnije kretanje. Kad ste u kolicima nisu vam sva mjesta dostupna. Iako je Kutina kao grad puno učinila na pristupačnosti još uvijek ima mjesta u koje ne možete ući. Među njima su na žalost Gradska Uprava i Sud. U takvim slučajevima oslanjate se na pomoć drugih koji su vam, ne biste vjerovali, ali uvijek spremni pomoći. Pomoć samo trebate tražiti i u tome se ne ustručavati. Nitko vam to neće uzeti za zlo.

Onda nailazite na prepreke koje vam postavlja bolest. Samo pokretanje tijela postaje problem, držanje tijela uspravnim, nemogućnost okretanja u krevetu. Trebaju vam posebna kolica, poseban krevet, antidekubitalni madrac i još puno, puno toga. A tu ponovo dolazite do komisija i odobravanja koja traju.

Onda dođete do problema s gutanjem ili problema s disanjem. S krute hrane, prelazi se na kašastu, tekućine u početku savladavate gustim đusevima i slamkom dok se može povući. Onda prelazite na žlicu i svjesni ste da je vaša draga osoba stalno gladna i žedna jer se pri jelu ili uzimanju tekućine guši. A onda slučajno saznate da postoji nešto što zgušnjava vodu i osjetite neopisivu sreću jer možete dati vodu, čistu vodu da se može napiti jer joj se svi mogući sokovi i kašice gade. Strašne su prepreke u komunikaciji kad nemate od koga saznati da nešto postoji što bi i vama i bolesnoj osobi olakšalo život.

I taman kad to uspijete savladati ponovo dolazite do nove prepreke. Vaša draga osoba više ne može govoriti. Ne može vam ništa reći osim pokazati očima, ne može vas zvati kad joj nešto treba. Kod nas ne postoji pomagalo, ili bar ja za to ne znam, koje takvim ljudima omogućuje poziv, a potrebno je samo napraviti nešto što će se pričvrstiti na krevet ili kolica što će dodirom glave ili lica uključivati alarm. A kad se treba sporazumjeti sami radite inovacije i slažete komunikatore kojima se možete sporazumjeti, zaključite da se to može vrlo dobro i učinkovito napraviti. Sve te prepreke iz dana u dan od vas traže da se iznova snalazite kako znate, jer ponovo nema nitko tko će vas u nešto uputiti. Još jedna velika prepreka je bol. Strašno je kad gledate dragu osobu da trpi bol, svi smo je u nekom obliku osjetili, a to danas ni u kojem slučaju nije potrebno. Bol treba što je moguće više smanjiti, bez obzira kako. U ovim slučajevima nije bitno hoće li se osoba naviknuti na lijekove ili nešto slično iz čistog razloga što za to neće biti vremena. Treba poduzeti sve da se bol savlada jer nitko je ne smije trpjeti.

Slušate kako nabrajam pitanja, kako nabrajam ono što nas čeka, a vi se pitate - Pitanje osmo

Kako sve to izdržati?

Ovo je pitanje od kojeg vam se sledi krv. Stvarno, kako izdržati sve ono na što nailazite i što vas čeka iz dana u dan? Ja stvarno ne znam odgovor. Ne znam! Nemam pojma! Ali izdržite. Izdržite sat, dan, tjedan, mjesec, godinu..., ali izdržite. I nalazite bezbroj načina. Ne napuštate posao. Nađete se s prijateljima makar na deset minuta. Naučite spavati po zadatku, deset, petnaest minuta, sat, dva ili u najboljem slučaju ponekad pet i idete dalje jer znate da morate i ne postavljate pitanja kako i ne kažete ne mogu, jer ja to moram! Ako neću ja tko će? Uz ono malo prijatelja koji su vam preostali držite se za slamku jer oni vam pomažu da ne potonete

Idete naprijed iz dana u dan na granici svijesti i nesvijesti, na granici iznemoglosti i naravno opet si postavljate novo pitanje - Pitanje deveto

Kako ne poludjeti?

Svakog se dana borite s opakom bolešću i svakog se dana borite sa sobom i cijelim svijetom. Kao da se borite s vjetrenjačama. Svjesni ste, jako ste svjesni da nećete biti pobjednik, ali to ne želite priznati ni sebi ni drugima. Svjesni ste da postoji samo jedan kraj. Fizički ste na kraju, a onda ste i psihički na kraju. Ni ovdje vam nema tko pomoći osim obitelji i ponekog prijatelja. Psihološka ili psihijatrijska pomoć u takvim slučajevima kod nas još ne postoji. Možda nešto u Zagrebu. Ali bez obzira gdje ste, vi nemate vremena hodati po Zagrebu, vama treba pomoć tu, u vašoj kući. I onda ako imate sreću imate kućnog ljubimca, imate mačku, koja iz vas izvlači sve negativno. Kad joj se obraćate pružate samo pozitivne osjećaje i to vas spašava. Bar za tren u vas ulazi pozitivna energija i spašava vas da ne poludite. Povremeno kad odlazite po lijek u bolnicu ulogu psihijatra preuzima sestra Blaženka koja ima uho za slušanje i predlaže vam, makar i sitnicu, kako da savladate vaše muke. A u vama kipi bijes, jad i očaj.

Najgora stvar je nemoć koja vas baca u očaj i dovodi do ludila. Bunt, nemoć, očaj nameće - Pitanje deseto

Kako se pomiriti s Bogom?

Jer taj očaj, nemoć i bijes često uperite prema Bogu. Na Njega ste ljuti, na Njega ste bijesni jer mislite da vam on treba, što treba, mora pomoći. A On je tu da bude u svemu s vama i On vas nikad ne napušta. I možda je zato stvarno bolje i lakše vjernicima jer imaju vjeru i nadu i ona nestaje zadnja. Ali bez obzira na njegov oblik svatko od nas ima nešto u što vjeruje, bez obzira što je to. Važno je kad shvatite da Bog u stvari nema ništa s tim, da Bog ne poznaje godine čovjeka već njegovu dušu, da ne može spasiti vas, a ne spasiti nekog drugog. I nikad se ne zatvore jedna vrata, a da vam se ne otvori ili odškrine barem mali prozor izlaza ili pomoći u bilo kojem obliku.

Dan za danom, tjedni, mjeseci prolaze i sve je više jasno da dolazi ono neminovno. No postavljamo si pitanje - jedanaesto

Kada i kako biti spreman?

Želju koju uvijek dijelimo svi je da onaj tko je bolestan ozdravi, a kad u obitelji imate neizlječivog bolesnika, vaša je jedina želja da se dogodi čudo, da ozdravi i da se što duže odgodi kraj. A svjesni ste u sebi da taj kraj mora doći prije ili kasnije. I onda, mogla bih reći iz svojih sebičnih razloga, želite da taj kraj bude što kasnije. Bez obzira na borbu, na stanje, na sve teškoće, na bol... A kraj će doći i to je nešto što je definitivno. Ovo što ću sada reći možda će zvučati grubo, ali nemojte otežavati osobi koju volite više od svega. Pokušajte se pomiriti i prije svega pokušajte shvatiti koliko god to bilo teško. Zato je jako dobro kad vas netko može pripremiti, jer vi ne prepoznajete znakove ili bolje rečeno ne želite prepoznati znakove. I ne možete vjerovati, ali vaša će voljena osoba ostati s vama sve dok vi ne budete spremni. Smognite snagu i recite: Izvadi sondu, ako treba stavit ćemo je ponovo. I recite: tu sam s tobom u svemu kao i do sada, poštovat ću tvoju odluku i volim te. Sve smo prošli zajedno i ovo ćemo. Tada bivate shvaćeni, tada bivate spremni.

No spremnost i rastanak je samo dio, to je samo jedno, a drugo je - Pitanje dvanaesto

Kako se oprostiti?

Oproštaj od voljene osobe je nešto najteže. Oproštaj za života ili oproštaj nakon rastanka. Ja se još uvijek nisam definitivno oprostila. Vjerojatno ni neću nikada. Ona je još uvijek tu i ostat će sa mnom zauvijek. Netko će plakati i naricati, jer ne može drugačije, netko će se pokušati ubiti, netko će se zalediti. Netko ne želi društvo ne želi ljude, meni trebaju ljudi, meni treba rad. Negativne energije je puno, ona se nakupljala i treba je se oslobađati na bilo koji način. Raditi nešto za druge dobra je formula vjerujte. Treba negativnu energiju usmjeriti u nešto pozitivno. Žalovanje se mora proći. Kod nekog to traje duže kod nekog kraće, netko može sam, a netko treba pomoć. I pomoć treba tražiti.

Moj oproštaj još traje i trajat će. Ali život ne staje, kraj nas su naše obitelji, kraj nas su drugi ljudi.

Zato vam želim uputiti i ove četiri poruke. One nose stvarna imena koja su zauzela posebno mjesto u našim životima.

BUDI BIBA!

Budimo nečije ruke, nečiji glas, nečija pomoć u njegovom svakodnevnom obavljanju poslova. Stručna osoba koja to zna i može. Pripremiti ručak, nahraniti, pospremiti krevet, pospremiti sobu, otići liječniku po recepte i lijekove, pobrinuti se za odlazak na toalet i pomoći pri tome, premještati s kreveta na kolica i obratno, i još mnogo toga. Unesite smijeh i radost!

BUDI MELITA!

Nemojmo se bojati svog prijatelja ili prijateljice. Budimo i dalje tu ma koliko nam bilo teško jer njemu je još teže, a to znači ispričati tračeve, izvesti na kavu ili koncert, pisati čestitke, kupovati poklone i pri tome se savjetovati o odabiru, okupljati prijatelje, kuhati kavu, pripremiti proslavu rođendana i kupiti praktične i potrebne stvari. Važno je ništa ne pitati, ne pitati da li nešto treba, već naprosto treba napraviti, jer nekome će biti neugodno reći vam što mu treba

BUDI VESNA!

Budimo tu i za članove obitelji. I njima treba pomoć. Treba im odmor. Skuhajte im ručak i donesite, operite suđe, objesite rublje ili ga pokupite i složite. Bez razmišljanja pomognite kad vas zovu. Naučimo slušati muke svojih prijatelja iako i sami imamo problema. Budimo rame za plakanje. Ponovo je bitno ne pitati već napraviti i biti tu.

BUDI SUZANA!

I na kraju budimo struka koja će u svakom trenutku biti na raspolaganju svojim iskustvom i stručnim savjetom i pomoći. Koja će se pobrinuti za sve što treba, a vi toga niste ni svjesni. Od toga da nas uputiti kako otvoriti ili zatvoriti kisik ili infuziju, do pomoći kako lakše prihvatiti kraj. Do toga da bude s nama i poslije kraja.

Ja sam Biserka Stojić, Sandrina majka i ovo je moja priča, ali ona ne završava ovdje. Ona ponovo počinje u radu naše Zaklade Sandra Stojić, Centra za palijativnu skrb u obitelji, osnovane u Kutini s ciljem da pomogne svima u ovakvim trenutcima. Osnovana je s ciljem da pomognemo u dostojanstvenom i lijepom kraju života koliko god je to najviše moguće.

Puno nas je koji možemo na mnogo načina pomoći. Trebamo surađivati i biti tu kad zatreba da bi se svakome, do samog kraja, osigurao život dostojan čovjeka. Razmislite, stoga, svaki od vas, za sebe, uz sve ono što već znate i osjećate i podijelite to s nama, pridružite nam se kao volonteri ili kao stručno osoblje.

Budimo zato jedni drugima nešto, a u Zakladi Sandra Stojić to stvarno i možemo.