Sandra Stojić rođena je 30. svibnja 1977. godine u Kutini. Nakon duge i teške bolesti, 20. srpnja 2010. preminula je u 33. godini života.

Kao dosljedni borac za život ostaje u sjećanju ne samo bliskim vršnjacima i brojnim Kutinčanima, već i cijeloj hrvatskoj javnosti. Svoju bitku potvrđivala je snagom osobnosti i ne skrivajući je educirala za hrabrost sve oko sebe, pa i u najtežim trenucima iz dalekog Pariza u emisijama Nove TV. Uvijek zahvalna spominjala je i nesebičnu potporu građana Kutine, onu duhom, ali i materijalnu u nadi za život, a koja je tražila vrhunske inozemne medicinske stručne zahvate. Fakultetski obrazovana turistička djelatnica, profesionalno je i s ljubavlju promovirala svoju Moslavinu. U tri poglavlja Leptiričinom zbirkom otkrila nam je i svoju istinsku literarnu crtu. Stihovi su pronašli put do brojnih čitatelja, a predstavljanja punila dvorane. Posljednji oproštaj od Sandre Stojić bio je također uz njene stihove.

I tu Sandrina pjesnička, ali i životna riječ ne zastaje. Uostalom – ništa nije što kroz riječ ne prođe – pa se Sandrino ime sve češće spominje, ali i sve ono što je stavila u stranice zbirke, a koja eto doživljava i drugo izdanje. Sandrino ime živi u kutinskoj Zakladi za palijativnu skrb, a čije je utemeljenje uslijedilo vrlo brzo nakon što je promijenila svijetom. Doslovce, njezin je život ostao u svijetu najbližih joj i brojnih sugrađana, ali i poklonika lijepe riječi.

Kao urednik više sam puta promovirao Sandrino stvaralaštvo. U prepunom, za kutinsku kulturu kultnom mjestu – Klubu Arcus, inicijativni skup (5. listopada 2010. – Dan hospicija i palijativne skrbi) za utemeljenje Zaklade s njezinim imenom doživio sam kao novu živu promociju Sandrina rukopisa. Majka Biserka i otac Šime, okupivši nas iako su govorili o pristupu liječenju, zapravo su svojom brigom za voljenu Sandru ponovo prizvali šarene stranice njezina djetinjstva koje je provela zajedno s njima, sestrom Karlom, bakama i djedovima. Unatoč boli otkrili su njezin opus mladenaštva u bajkovito zelenoj rodnoj joj Moslavini po majci, i uz osamljene morske plaže iz zadarskog krajobraza po ocu. U svakoj riječi ocrtavao se poput krila leptira nikada zaustavljen mladenački lik, a posebno do posljednje komunikacije radoznalo oko pjesnikinje. Zanos i polet utemeljenja Zaklade u Kutini, gradu kojem humanitarne udruge nisu strane, dapače, primjetno je zračio iz okupljenih. I to upravo zbog zadaće koju osnivanje Zaklade u bliskosti prema najpotrebnijima promiče, i u čijim se vrijednostima čovjekoljublja u žrtvi očituje i potvrđuje.

Nekoliko mjeseci kasnije na donatorskom okupljanju Zaklade u predavaonici kutinskog Veleučilišta Libertas uslijedio je ništa manje humaniji, dapače, interpretacijama iz Leptiričine zbirke uvijek nanovo dirljiv susret sa Sandrom. Tada se po prvi puta slušaju i emotivna kazivanja i životna promišljanja iz Sandrina dnevnika. Bez dvojbe, za potpuniju autoričinu literarnu autobiografiju, i taj opsežan rukopis zaslužuje tiskanu objavu. A do tada , Leptiričinoj zbirci Sandre Stojić u novom izdanju, kao i Zakladi koja nosi autoričino ime, poželimo let šarolikih krila na poljani ljudskosti. Neka hrabri, oplemenjuje, oživljava stvarnost, i u album nezaborava stavlja misli i djela učinjena u ljubavi prema bližnjima.

Dragutin Pasarić